Horozovićev roman "Imotski kadija" objavljen 2000. godine
Nagrađivani bosansko-hercegovački književnik Irfan Horozović, rođen 1947. u Banjoj Luci, objavio je četrdesetak knjiga, kojima je začeo postmodernu književnost u Bosni i Hercegovini. Njegovo djelo nam je zanimljivo jer je objavio i roman Imotski kadija koji je objavljen 2000., s novim izdanjima 2002. i 2005. godine. U toj knjizi autor je pokušao objediniti gotovo cijelu duhovnu i kulturnu tradiciju bošnjačkog naroda, intertekstualno ispreplevši dokumentarno i fikcijsko, epske krajiške junake, popularnu narodnu baladu Hasanaginicu i sufijske domete orijentalne poezije. Imotski kadija je roman putovanja kroz prostor i vrijeme, mozaik nekrolonoloških zasebnih cjelina koje su nepovezane ili se preklapaju. Horozović temelji priču na stvarnoj povijesnoj osobi Hasanaginici kojoj srce tragično pukne u trenutcima preudaje za Imotskog kadiju 1647. godine. Imotski kadija je navodno devetnaest godina kasnije, oko 1666. godine, pisao putopise od Venecije do Stambola, i taj se rukopis čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu do 1992., kada je izgorio u ratnom požaru. Evo što autor piše o tom rukopisu u svom romanu:
O RUKOPISU IMOTSKOG KADIJE I KOMENTARIMA NAZIMOVlM
Rukopis
S rukopisom Imotskoga kadije kojeg je po mome mišljenju i ispisao Imotski Kadija sreo sam se slučajno, kako to obično i biva. To se naravno događa samo onima koji nešto traže. Ponekad ne
pronađu ono što su tražila, ali u nađenom prepoznaju često pronađeno tj. logičan kraj svojih istraživanja. Računao sam da ću jednom u životu imati dovoljno vremena da se posvetim rukopisu. Kad se na početku rata dogodilo što se dogodilo, pomislio sam da je sve izgubljeno.
Svitak rukopisa Imotskog kadije čuvan je naime u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Tačnije rečeno bio je zaboravljen u ovećem svežnju rukopisa kojega je neko samo ovlaš pregledao. Nije bilo podataka kako je tamo dospio. Stradao je u vatri s velikim brojem rukopisa 17. maja 1992. godine, kad su srpski neonacisti, koji su držali Sarajevo u opsadi do 1995. godine, pogodili Institut.
Sticajem neobičnih okolnosti saznao sam da u Danskoj, u kući jednog bosanskog izgnanika, postoji faksimil. Zahvaljujući njemu, zahvaljujući Zumbi Maglajliji, bilo je moguće da se na svjetlost dana iznese ovaj rukopis.
Zumbo inače nije bio čovjek kojemu bi takav rukopis nešto značio. Ni knjige mu nisu mnogo značile. Ni stare ni nove knjige. Međutim, ovdje je bila posrijedi neobična fascinacija. Na kraju je prešla čak u fiksaciju. Razlog je bio više nego jasan. Postojala je porodična predaja koja se s koljena na koljeno prenosila u njegovoj kući (bolje rečeno u mnoštvu kuća te porodice, koja
je brojna i razuđena, a i raštrkana zbog stalnih izgona, seljenja i muhadžirluka). Blagonakloni
čitalac se već dosjeća. Po toj predaji, svi su članovi te porodice potomci Hasanaginice i
Hasanage.
Svi su od nje potekli.
Na faksimilu rukopisa se vidi i jedan stari porodični pečat, pendža porodice moje nene Zuhre. Nisam ga primijetio kad sam prvi put u Institutu ovlaš prelistao rukopis.
Rekoh to starom izgnaniku Zumbi. On se zagleda u mene a onda se u njegovim vodnjikavim očima nešto rasvijetli.
- Znači, mi smo rođaci - reče.
Iz njegovih komentara također se vidi kako je imao namjeru osvijetliti još neka razdoblja Kadijina života, odnosno posjetiti neke ljude za koje je pretpostavljao da imaju Kadijina pisma.
Taj trag nije bio nezanimljiv i za priređivača koji je u jednom Nerkesijinom rukopisu pronašao kratak tekst koji bi mogao biti Kadijin. Na manuskriptu postoje na nekim mjestima vrlo kratke bilješke grafitnom olovkom. Možda je neko u Orijentalnom institutu čitao rukopis? Ili su bilješke načinjene prije nego što je rukopis dospio u Institut?
Također, Knjiga puta i knjiga o putu Nazima Gariba Bosnawija nikada nije pronađena.
Moguće da je bila dio nekog zaturenog, neistraženog pažljivo i kataloški neopisanog kodeksa. Ukoliko je tako, možda je i ona stradala u ognju spaljivača knjiga na kraju drugog tisućljeća.
Moguća je i pretpostavka da je tekst Imotskog kadije zapravo najznačajniji dio Knjige puta i knjige o putu, koja bi u tom slučaju bila knjiga učenika o njegovu učitelju sa učiteljevim zapisima o samome sebi. Na to upućuje fragment o prepoznavanju odnosno Pohvala prepoznavanju koju je Nazim očigledno izvadio iz Kadijinog teksta.
U prilog tome govori i umetnuti list s nekim crtkarijama i bilješkama o posljednjem Kadijinom putovanju, na primjer: Budim-Beograd-Tuzla-Sarajevo-Mostar-lmotski-Baba Ahmetova kula.
Prepisivač tj. Nazim pokušavao je otkriti na kojim je sve mjestima Kadija pisao određena pisma odnosno poglavlja ove knjige.
Ni uz najbolju volju nije bilo moguće tačno odrediti ko je bio imotski kadija o kojemu je
riječ, njegovo ime i porijeklo. Postoji nekoliko mogućih pretpostavki čiji je taj glas bezimenog
koji u ovome tekstu govori svoj životopis. O tim pretpostavkama će više biti riječi kasnije i na
drugom mjestu.
Manuskript nije bio u potpunosti sačuvan u autografu, nego djelimično u prijepisu, što se jasno vidi i površnim uvidom u faksimil.
Očito je da prepisivač jednog dijela teksta, koji sam sebe naziva Nazim Garib Bosnawi i čiji se rukopis prepoznaje u komentarima na rubu teksta nije mogao doći do svih pisama, nego ih je, naprosto, u različitim prilikama, prepisivao.
Iz njegovih komentara na rubu teksta, koji su ovdje dati u bilješkama na dnu primjerenih stranica, vidi se da je postojao neki jelek u kojemu je Kadija čuvao svoje knjige ili svoja pisma, čekajući priliku da ih sigurno pošalje adresatima.
O sudbini tog jeleka priređivaču ništa više nije poznato osim onog što se u komentarima i u metnutim listovima spominje.
-----
Horozovićevo "čitanje" kulturnog nasljeđa hermeneutičke je, a ne kritičke prirode, ono je usmjereno na otkrivanje "skrivenih prolaza" u različitim tekstovima, takoreći - na priče-ponornice, koje tek valja prepoznati... Rubni prostori teksta, formalne i sadržajne granice fragmenata rukopisa, te stalna upućivanja na intertekstualnu mrežu, čine da se tekstualne granice održavaju uvijek živim i pomičnim, otvorenim za svakovrsna pomjeranja i tumačenja, što se slikovito može usporediti i sa jednim iskazom o bosanskoj granici u geografsko-historijskom smislu: ta je granica poput zmije, zapisuje Kadija, "čija se krv hladi i zagrijava, ovisno o tome vijuga li ili se bijesno bacaka s jedne na drugu stranu". Objelodanjivanje te strategije, koja je sastavni dio matrice teksta, zatim izvandijegetsko uplitanje autora u rukopis Imotskog kadije i u Nazimove komentare (koji se sa svoje strane upliću u kadijinu priču), kao i često upotrebljavani i uobičajeni toposi tajanstvenog rukopisa (i požara u biblioteci), te sablast "liminalnog autora" (autora na "pragu" između zbilje i teksta), tragovi su koji na pragmatičnoj razini mogu djelotvorno aktivirati i neke vlastite čitalačke "enciklopedije" – ističe u recenziji romana Nirman Moranjak-Bamburać.
* * *
Ulomak iz početka romana:
(...)
Hasanagini ljudi bi nas pustili jedino ako bi im to Hasanaga naredio, a tom se nadati bilo bi jednako kao povjerovati da će se Biokovo pomjeriti, isploviti poput broda i naplaviti Zagvozd morem.
Osjećao sam u sebi čudno zadovoljstvo.
Malen dječak čije sam lice, sad sam to pouzdano znao, vidio prošli put tako jasno na pendžeru nije me gledao s mržnjom, nego s blagom, iskrenom radoznalošću.
Biokovo. Kameni bik.
Samo je nebesko more oplakivalo Zagvozd.
Na tom otoku nekad je živjela ona.
Imotski kadija, Sarajevo, 2000.
